Na virovitiÄkom vlastelinstvu protiv novog urbarijalnog zakona Ugarskog sabora, izbila pobuna kmetova. NajviÅ¡i izraz klasne borbe kmetova VirovitiÄkoga vlastelinstva u prvoj polovici 19. stoljeća, bili su seljaÄka buna 1837. i nemiri u doba revolucije 1848-49. godine. Plemićki sudac je 2. ožujka 1837. godine, izvjestioVirovitiÄku županiju da je u selima Lozan i Gradac, kad je ondje pokuÅ¡ao provesti popis vlastelinskih prihoda, izbila buna. Pobunjenici su odbili prihvatiti nove urbarijalne zakone Ugarskoga sabora. Žalili su se da je njihova zemlja III. klase i da seliÅ¡ta nemaju 40 jutara zemlje. Njihova se zemlja inaÄe krivo popisuje kao da pripada u I. klasu. Zbog toga su im u novim popisima, seliÅ¡ta ispala veća nego Å¡to zaista jesu. Žalili su se da im je vlastelinstvo oduzelo velik paÅ¡njak i time nanijelo veliku Å¡tetu. Osim toga, nametnut im je ugovor da za koriÅ¡tenje drva iz Å¡uma moraju plaćati, iako je drvarija ranije bila besplatna.
Buni su se odmah zatim pridružili kmetovi iz Vukosavljevice i TurnaÅ¡ice. Oni su pred županijske Äinovnike poslali svoje knezove da takoÄ‘er ne dopuste popisivanje novih feudalnih podavanja. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna u BuÅ¡etini. I ovdje su okupljeni kmetovi izjavili da, sve dok se ne udovolji njihovim ranije podnesenim tužbama protiv vlastelina, neće dopustiti provoÄ‘enje popisa. Nemiri su se u tom selu joÅ¡ viÅ¡e rasplamsali kad su vlasti uhitile glavnog govornika na njihovoj pobunjeniÄkoj skupÅ¡tini. Nakon sukoba sa županijskim službenicima, koji su morali odustati od provoÄ‘enja popisa, pobunjeni kmetovi nastavili su tražiti svoja prava. Iz svih su pobunjenih sela masovno otiÅ¡li u Viroviticu i okupili se pred kotarskom zgradom. Vlasti su, Äini se, to i oÄekivale. Protiv seljaka je pripremljena vojska, koja ih je napala. U metežu koji je nastao teÅ¡ko je ranjen u glavu jedan od voÄ‘a pobunjenika. Vojska je uhitila mnogo kmetova, ali buna time nije bila uguÅ¡ena.
Plemićki sudac Spiesz tvrdio je da je izbijanje bune u selima virovitiÄkoga vlastelinstva povezano s bunom koja je prije suzbijena na vlastelinstvu Voćinu. Vlasti su ondje uhitile seljaka iz Dugog Sela i seljaka iz Terezovca. Tvrdilo se da su ti seljaci nastojali pobuniti sela Terezovac, Budrovac, Gradinu, Dugo Selo, Turanovac, Detkovac i joÅ¡ neka. Njihovim uhićenjem, tvrdio je sudac, ta sela nisu posve smirena. Iz njih se utjecalo na virovitiÄke kmetove. Neka veza izmeÄ‘u voćinske i virovitiÄke bune nedvojbeno je postojala. Ali virovitiÄki su kmetovi navodili dovoljno razloga zbog kojih su se samostalno bunili. Vlasti VirovitiÄke županije poduzele su protiv pobunjenika brze i energiÄne mjere.
OdluÄeno je da se u pobunjena sela dovede vojska i kolovoÄ‘e bune pozatvaraju. Kad su pobunjenici iz Gradaca, Lozana, TurnaÅ¡ice, Vukosavljevice i BuÅ¡etine ponovno odbili da dopuste provoÄ‘enje popisa, županija je u njihova sela dovela krajiÅ¡ku vojsku iz ÄurÄ‘evaÄke regimente. KrajiÅ¡nici su oružjem prisilili kmetove da prihvate popis. Grof Ladislav PejaÄević izvijestio je 18. travnja 1837. godine županiju, da je vojska povuÄena iz svih sela osim Gradaca. Svi kolovoÄ‘e bune bili su uhićeni. Protiv njih je proveden zatim sudski proces. Nažalost, spisi procesa poslani su u srpnju 1839. godine u BeÄ. Sve do 1844. godine, županija se dopisivala s viÅ¡im vlastima o naplati troÅ¡kova za upotrebu vojne sile protiv pobunjenika.
