2. ožujka 1837. godine
Djuro Sppiesz, plemićki sudac, izvijestio je VirovitiÄku županiju daje u selima Lozanu i Gracu, kada je pokuÅ¡ao provesti popis vlastelinskih prihoda izbila buna. VoÄ‘e bune bili su u Lozanu Jakob Å erbak i Stanko BerÄan, u Gracu Josip Zvonarić, Mihajlo Å pegl, Tomo Å imunić, Mihajlo Galjar. Pobunjenici su odbili prihvatiti novi urbarijalni zakon Ugarskog sabora. Žalili su se da im je vlastelinstvo oduzelo velik paÅ¡njak, a zemlja im se popisuje kao da je prve klase, a njihova zemlja treće klase, pa su im seliÅ¡ta po novom popisu ispala veća nego Å¡to jesu.
Buni su se pridružili kmetovi iz Vukosavljevice, TurnaÅ¡ice. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna i u BuÅ¡etini. Nakon sukoba sa županijskim službenicima, pobunjeni kmetovi nastavili su tražiti svoja prava. Iz pobunjenih sela dolaze u Viroviticu i okupljaju se pred kotarskom zgradom (stari sud). Protiv seljaka je pripremljena vojska, pohapÅ¡eno je mnogo kmetova, ali buna time nije bila uguÅ¡ena. Istoga dana SkupÅ¡tina VirovitiÄke županije izabrala je komisiju da smiri pobunjena sela i provede urbarijalni popis.
3. ožujka 1698. godine
U Viroviticu dolazi peÄujski provizor Gabrijel Hapsz da obavi popis sela, naselja i seliÅ¡ta, vlasnika kuća u tim mjestima, te njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, prema uputama Caraffine komisije. Za pomoćnika odreÄ‘en mu je Nikola Bukovoy. Rok za dovrÅ¡enje popisa Virovitice i njezina okružja bio je do sredine lipnja. Virovitica je u to vrijeme malo naselje u kojem su pretežno živjeli bivÅ¡i vojnici graniÄari. Takav sastav stanovniÅ¡tva izazvao je teÅ¡koće u radu komisije, jer se stanovniÅ¡tvo pozivalo na zasluge u ratu (osloboÄ‘enje od Turaka) te vojniÄka prava i slobode steÄene davno prije (povelja hercega Kolomana), pa nipoÅ¡to nije pristalo na novÄana davanja. Komisija se pak pozivala na carsku odluku da se u Slavoniji odvoji Vojna krajina uzduž rijeke Save i vojniÄki status prizna samo žiteljima na tom prostoru, koji obavljaju vojnu službu. Prema ovoj odluci vojniÄka prava i slobode stanovnici Virovitice imali su samo dok je trajao rat, te su bili dužni plaćati carskoj komori za zemlju i ostala dobra koja posjeduju.
3. ožujka 1912. godine
Navedenog datuma gradske novine "Hrvat" u rubrici vijesti pod naslovom Kinematograf u Virovitici piÅ¡e: "Povodom uvoÄ‘enja elektriÄne rasvjete u Virovitici, odluÄiÅ¡e naÅ¡a 2 graÄ‘anina ovdje urediti stalan kinematograf. Na ovom poduzeću želimo im svaki napredak". Od tada je proÅ¡lo 95 godina, zgrada u kojoj se nalazilo kino i danas postoji. Kino je odavno zatvoreno i živi samo u sjećanjima sve manjeg broja virovitiÄana.
11. ožujka 1755. godine
Josip OdobaÅ¡ić, poslao je biskupovu prefektu pismo o buni virovitiÄkih kmetova protiv baruna Marka PejaÄevića. Ovo pismo treći neposredni izvor o buni. OdobaÅ¡ić javlja "da je sve sada mirno i da nikakvog zla vuÄinili nisu, osim Å¡to su: 3-4 pandura bosa vodili i nekoliko kneza bili zvezali". Plemićki podsudac zapoÄeo je popisivati seljaÄke tužbe protiv vlastelina. Njih su "od sela po tri Äloveka redom" iznosila, bile su to prije svega žalbe protiv daća i zvjerstava "oficerom spailuÄkem".
13. ožujka 1755. godine
Podsudac Adam Balajić popisao je "potešćice" donjobukovaÄkih seljaka, na prvome je mjestu bila tlaka. Donja Bukovica (Å piÅ¡ić Bukovica) poseban je posjed virovitiÄkog vlastelinstva, Äiji stanovnici služe kao panduri pri virovitiÄkom provizoratu i stoga nedaju uobiÄajene feudalne terete. Položaj im se temeljito promijenio 1749. godine kada Ugarska komora Donju Bukovicu daje u zakup podžupanu VirovitiÄke županije Antunu Å piÅ¡iću. On želi novi posjed Å¡to intenzivnije iskoristiti, pa bivÅ¡im pandurima nameće tlaku i druga podavanja. Ovi tereti glavni su uzrok bune donjobukovaÄkih seljaka.
15. ožujka 1756. godine
Objavljen je stalan slavonski urbar, prema kojemu i stanovnici trgoviÅ¡ta moraju svojoj vlasteli davati tlaku. Tako je u proljeće 1756. godine zavrÅ¡eno prvo razdoblje borbi i pobuna VirovitiÄana protiv vlastelina, a na Å¡tetu graÄ‘ana koji su se morali pomiriti s izmjenom svog položaja.
20. ožujka 1755. godine
O izbijanju seljaÄkih buna u VirovitiÄkoj županiji vijesti su stigle i na carski dvor. Kraljica Marija Terezija hitno traži da joj se o njima podnese izvjeÅ¡taj.
25. ožujka 1755. godine
Plemićki podsudac Benedikt Arbanas koji je popisivao seljaÄke tužbe na virovitiÄkom vlastelinstvu, žali se da seljaci joÅ¡ uvijek nisu mirni: "po drugeh pako selah tuku se, vežu se, da svaki dan s njem posla imadem". Od popisanih tužbi saÄuvao se samo sumarni izvod, a postojale su i opÅ¡irne izjave svakog pobunjenog sela.
27. ožujka 1748. godine
Na sjednici Županijskog vijeća u Osijeku Älanom 13. donesena je odluka da se franjevcima u Virovitici dopuÅ¡ta otvaranje ljekarne javnog znaÄaja. Uz novÄanu pomoć od 60 forinti iz županijske kase. U obrazloženju tog dopuÅ¡tenja navodi se i to da na podruÄju virovitiÄke županije od Osijeka do Virovitice nema ni lijeÄnika ni ljekarne.
Potkraj ožujka 1479. godine
Na posjedu pavlina sv. Benedikta u Baqui (Donja Bukovica) seljaci su oružjem napali pavline. Spor izmeÄ‘u seljaka i pavlina potrajao je devet mjeseci. Iz saÄuvanih dokumenata ne može se jasno razabrati uzrok pobune, ali doznajemo imena pobunjenika: napad je vodio Matija Banović, seoski sudac iz Donje Bukovice, te seljaci - Valentin VukiÄević, Petar GrekÅ¡ić. Nikola Sever, Matija SedÄić, Petar Plavanić, Ivan Tot, Antun Stojković, Andrija Dercz, Martin i Grgur Starec, Janko TakaÄić, Juraj Grgur, Martin Selniković, Tomo VarnoÅ¡, Tomo Brolac, Tomo Kralj, Brlek Kozilić, Matija KlobuÄar, Tomo JelÄijević, Barnaba KrajaÄ, Tomo i Äuro Mesarić, Ivan Kramarić, Beno ÄŒević i Pavao SokaÄić.