Iz "Virovitičkog zavičaja", broj 4. dne 25. svibnja 1900.

Savezno sa viješću u prošlom broju našega lista o rietkom nalazu kremene sjekire iz predpovjesne dobe, mislimo, da ne će biti s gorega, nego u horu, da pobliže progovorimo širem obćinstvu o vriednosti takovih nalaza. - Svaki narod, od najmanjega do najvećega, trsi se, da je svestrano na čistu o prošlosti naroda, kojemu pripada. - Stoga njegovi učenjaci neumorno premeću stare hartije, traže nadgrobne spomenike, premeću stare grobove i dr., da unesu novu koju zraku svjetlosti, koja bi razsvietlila mnogu još tamnu točku u poviesti njihova naroda.
I u nas Hrvata ima liepa kita požrtvovnika, koji su se dali na to, da osvietle našu domaću poviest, te su neumorni u tome, da čiste i razbistrju, jer duh čovječi u svemu teži uza sve zapreke samo za istinom. Težak je to zadatak, što ga pojedinci svladati mogu samo uz pripomoć drugih. - Ali se je pošlo i dalje. - Ne zadovoljava nas danas samo to, da znamo o prošlosti svoga plemena, mi bi rado znati, kakov je i kako je živio narod, koji je bio prije nas tu.

Na temlju dosad istraženoga znamo, da je čovjek u Europi davno prebivao, davno prije nego o tom ima ikakovih bilo ustmenih bilo pismenih predaja. - Saznajemo to po ostatcima njegovih stanova, po stvarima, koje je, rabio, a mnogo i po grobovima, u kojima je metao pokojnicima priloge na put u drugi sviet. - Tih stvari nije sasma nestalo, a nađu se danas ili slučajno ili namjerice pri izkapanju, te se brižno sabiru u muzeje. - Tako doznajemo za ljude, koji nisu poznavali ni kovina, ni domaće životinje, ni žita. Kako su im bile nepoznate kovine, to su pravili oružje od kremena i kosti. Najobičnije se nađe danas sjekira, nož, svrdao i šiljci za strjelice. - Stanovali su u to doba ljudi u špiljama i rupama u zemlji. Uza zvjerad, kakove danas ima, živio je tu i nosorog, sob, veliki medvjed, pak mamut (veći od slona). Kosture ovih životinja nalazimo danas skamenjene. - Čovjek se u to doba bavio lovom, te tako živio hraneć se mesom divljači i odievajuć se krznom. Kasnije se taj narod počeo izvlačiti iz špilja, te pravio na jezerima kućice na stupovima od pletera, a mazao ih ilovačom. - Pod konac toga doba počeli su od ovčje vune i lana tkati odjeću. - Sve to davno doba zovemo kameno doba.

Dugo je čovjek bio upućen na kamen, dok se nije počeo upoznavati s rudama, koje su mu onda nadomjestile kamen. Bio je to tuč, smjesa bakra s kositerom. Stoga to doba zovemo tučano doba. Pravio je od njega ne samo nuždno oružje, nego i nakit, kao igle, narukvice, ogrlice, itd.
Napokon se europski narodi upoznadoše i sa željezom. - U prvi mah su pravili (kovali) od željeza samo oružje i sprave, dočim se je nakit i dalje pravio od tuča. Kuće prave već od tesanog drva. - pravili su ukusne stvari kao: praporce, ogrlice, lančiće, šivaće igle i dr. Mrtvacima prilažu bogato bojno oružje u grob, koje namjerice pokvare, da ne bude više za porabu. Ovo se doba zove željezno i traje po prilici do 200 g. prije Isusa. U to doba se nije rabio novac, već se je u našoj domovini kupovalo i prodavalo za karike i masivne komade zlata i tuča.

Za dobe rimskoga gospodarstva prodrlo je u našu domovinu na stotine raznih stvari, koje je stvorila rimsku kulturu. - Mnogo već ima zlatnih i staklenih predmeta, ter trgovaca. - No premoć rimskoga gospodstva podleže napokon moralno jačim narodima; naime germanskim, a kasnije i slovjenskim. Opaža se, kako već kršćanstvo udara tomu dobu svoj biljeg krst.
Spomenuvši tako u kratko znamenite odsjeke u razvoju čovjeka na svietu, još nam je spomenuti, što nam valja raditi u tom pogledu. Mi Hrvati imamo liep svoj muzej u Zagrebu. Patriotska nam dužnost nalaže, da se zauzmemo za čuvanje starina svake vrste. Kad kome dođe u ruke takova stvar, treba pogledati, nema li tamo, gdje stvar nađena, još takovih predmeta ili možda kosti, ugljevlja, komada lonaca, kremena itd. Nađene predmete ne treba sasvim dobro očistiti, osobito kovinski predmeti gube vriednost, ako se s njih skine zelena prevlaka (patina). Nađeno posude ne smije se podnipošto na suncu sušiti, već samo na zraku u sjeni. - Tko nađe takova šta, neka ne propusti odaslati arheologijskom odjelu narodnoga muzeja u Zagrebu. Ovaj je zavod kadar, da i plati pravu vriednost stvari, ako se to naročito zahtjeva. Nema li tko volje, da nam pošalje takovu stvara, neka ju predade oblasti, župniku, učitelju ili kojoj dragoj osobi, za koju je siguran, da ne će nađeni predmet dati kamo izvan naše domovine, jer se i to češće događa.