Iz "Virovitičana" broj 9. dne 22. veljače 1903. godine.

Akoprem živimo u XX. vieku, u vieku napredka, mi idemo svaki dan natrag, kao da smo u šestom dielu svieta, a ne u starodrevnom glavnom gradu županije virovitičke. I najnovija urbarijalna skupština uvjerila nas o tom, da se nesmijemo ubrajati među napredne ljude, već među skranje natražnjake, koji neimadu smisla za ništa. Na dnevnom je redu bio predlog da se podigne urbarska bukana. Pišući mi prošli naš uvodni članak, bili smo više no sigurni, da će ratari jednodušno zaključiti ustrojenje. A kad tamo, oni to netrebaju - njima i onako dobro ide. Danomice čujemo, kako se naš ratar tuži, da mu je zlo, da plača velike daće i drugo. Ali kraj toga se ne miće napried, da si i dohotke poveća, već ćeka u nadi da će mu pečeni vrebci sami u usta doljetat. Takvi ljudi, ne samo da sebi smetaju, već preće napredak ozbiljnim, za svoj obstanak zauzetim ratarom.

Na spomenutoj skupštini najviše su rogoborili oni, koji nikakve marve ne posjeduju, neimajući ni toliko čuvstva, da svojih sumješćana da im puste po volji, neka si pomognu. Ne, oni misle mudro: "Kad nemogu ja crpiti koristi ravno valaj nećeš ni ti", tako je u nas daleko doveo egoisam. Naprednim našim ratarom nepriostaje ino, nego da se što više skupe oko domaće "Mljekarske udruge" te tu poduzmu, što im je kao urbarijalcem uzkraćeno. A doći će naskoro vrieme, kada će se mnogi natražnjak kajati, za svoju nepromišljenost - ali biti će kasno. Nad obzorjem našega mjesta lebde tmasti oblaci međusobne nesnošljivosti. Trebao bi doći jaki vjetar te pročistiti zrak. Dao Bog da se to što prije sbude.
Obširno izvješće o ovoj zanimivoj skupštini donjeti ćemo u sliedećem broju.