Iz "Virovitièkog hrvatskog" broj 46 dne 1. studenoga 1930.

Jedan zaboravljeni grob
Razgledavajuæi našim Removaèkim grobljem nailazimo na grobove mnogih naših domaæih valjanih i nevaljanih graðana, za svakoga imademo po nekoliko mili uspomena, a za sve skupa jednu jednaku želju: Pokoj vjeèni daruj im gospodine!
O svakom gotovo grobnom humku dala bi se napisati cijela historija, negde više, negde manje zanimljiva. Hodajuæi grobljem u nama se bude mile uspomene na dragoga pokojnika, koji nam je bio vjeran drug i prijatelj ili luèonoša narodne prosvjete kao neprežaljeni pjesnik Sane Kurjakoviæ, dr. Ivan Matiæ, Gjuro Zakiæ i drugi. Bolno nas se doima grob onih triju mladih sirotica, što zaglaviše u našem ribnjaku. Kod jednog groba zaustavljamo se dugo i kao da nam neki nutarnji nagon neda, da kroèimo dalje: Tu leži najveæi, najradiniji sin grada Virovitice Pavao Rohrbacher. Tu leži èovjek koji je uèinio više dobra Virovitici, nego mi svi skupa njegovi vršnjaci, i oni, koji su ga prezirali. A uèinio bi jošte sto puta više, da mu nisu rad ometali oni, koji su tada krojili sudbinu našega grada i sjedili na narodnoj grbaèi.

Uzmimo samo njegov predlog za javnu rasvjetu. Za podignuæe elektriène centrale našao podesnoga poduzetnika, ali nije našao razumijevanja kod naših domaæih ljudi. Da su oni tu njegovu ponudu prihvatili imali bi danas elektriènu centralu badava, tako æemo ju morati za skupe novce kupiti.
On je bio otac i stvoritelj našega "Okrilja" Vinogradarske udruge, mljekarske udruge, koje potonje su propale, jer je nestalo Njega, koji je svojom požrtvovnošæu i žrtvama sve to podržavao.
Kada je naš narod morao voziti svoje žito na meljavu Novi Grac na Dravu ili èak preko u Magjarsku, doskoèi pok. Rohrbacher tome zlu i sagradi uz mnogo žrtava i muke najmoderniji paromlin, kome na daleko nije bilo ravna.
Ljudi zidali kuæe od blatnog cigla ili ih nabijali zemljom i pokrivali slamom, jer do peèene cigle i crijepa nisu mogli doæi. Imao je doduše vlastelin malu ciglanu ali je pravio ciglu samo za sebe. Pok. Rohrbacher i tome je doskoèio, te sagradio veliku i najmoderniju ciglanu, koja je proizvaðala izvrsnu ciglu i crijep.
Njegovim nastojanjem i izdašnom potporom utemeljen je naš list, koji može s ponosom naglasiti, da se meðu osnivaèima nalazio i veliki naš vladika Strosmajer.

I mnogu suzu sirotinji On je utro. Nije bilo nužde, gdje nebi bila medu prvima Njegova ruka pomoænica.
O njegovom plemenitom radu za naš grad i bližnjega svoga, dala bi se napisati èitava velika knjiga.
A šta smo mi za èast njegove uspomene uèinili? Ništa! Dok drugim manje vrijednim dajemo ulice na spomen. Ako je tko zaslužio vidljiv spomen, to ga je u Virovitici najviše zaslužio pok. Pavao Rohrbacher, zato bi bilo skrajnje vrijeme da se u tom pogledu nešto uèini. Da se na kuæi, gdje je roðen postavi spomen ploèa, da se ulica od gosp. Pavlata do Milanovca nazove ulicom Pavla Rohrbacher, jer samo: narod koji mrtve štuje, na prošlosti buduænosti si snuje!
SLAVA PAVLU ROHRBACHERU!