Iz "Virovitičkog hrvatskog" broj 46 dne 1. studenoga 1930.
Jedan zaboravljeni grob
Razgledavajući našim Removačkim grobljem nailazimo na grobove mnogih naših domaćih valjanih i nevaljanih građana, za svakoga imademo po nekoliko mili uspomena, a za sve skupa jednu jednaku želju: Pokoj vječni daruj im gospodine!
O svakom gotovo grobnom humku dala bi se napisati cijela historija, negde više, negde manje zanimljiva. Hodajući grobljem u nama se bude mile uspomene na dragoga pokojnika, koji nam je bio vjeran drug i prijatelj ili lučonoša narodne prosvjete kao neprežaljeni pjesnik Sane Kurjaković, dr. Ivan Matić, Gjuro Zakić i drugi. Bolno nas se doima grob onih triju mladih sirotica, što zaglaviše u našem ribnjaku. Kod jednog groba zaustavljamo se dugo i kao da nam neki nutarnji nagon neda, da kročimo dalje: Tu leži najveći, najradiniji sin grada Virovitice Pavao Rohrbacher. Tu leži čovjek koji je učinio više dobra Virovitici, nego mi svi skupa njegovi vršnjaci, i oni, koji su ga prezirali. A učinio bi jošte sto puta više, da mu nisu rad ometali oni, koji su tada krojili sudbinu našega grada i sjedili na narodnoj grbači.
Uzmimo samo njegov predlog za javnu rasvjetu. Za podignuće električne centrale našao podesnoga poduzetnika, ali nije našao razumijevanja kod naših domaćih ljudi. Da su oni tu njegovu ponudu prihvatili imali bi danas električnu centralu badava, tako ćemo ju morati za skupe novce kupiti.
On je bio otac i stvoritelj našega "Okrilja" Vinogradarske udruge, mljekarske udruge, koje potonje su propale, jer je nestalo Njega, koji je svojom požrtvovnošću i žrtvama sve to podržavao.
Kada je naš narod morao voziti svoje žito na meljavu Novi Grac na Dravu ili čak preko u Magjarsku, doskoči pok. Rohrbacher tome zlu i sagradi uz mnogo žrtava i muke najmoderniji paromlin, kome na daleko nije bilo ravna.
Ljudi zidali kuće od blatnog cigla ili ih nabijali zemljom i pokrivali slamom, jer do pečene cigle i crijepa nisu mogli doći. Imao je doduše vlastelin malu ciglanu ali je pravio ciglu samo za sebe. Pok. Rohrbacher i tome je doskočio, te sagradio veliku i najmoderniju ciglanu, koja je proizvađala izvrsnu ciglu i crijep.
Njegovim nastojanjem i izdašnom potporom utemeljen je naš list, koji može s ponosom naglasiti, da se među osnivačima nalazio i veliki naš vladika Strosmajer.
I mnogu suzu sirotinji On je utro. Nije bilo nužde, gdje nebi bila medu prvima Njegova ruka pomoćnica.
O njegovom plemenitom radu za naš grad i bližnjega svoga, dala bi se napisati čitava velika knjiga.
A šta smo mi za čast njegove uspomene učinili? Ništa! Dok drugim manje vrijednim dajemo ulice na spomen. Ako je tko zaslužio vidljiv spomen, to ga je u Virovitici najviše zaslužio pok. Pavao Rohrbacher, zato bi bilo skrajnje vrijeme da se u tom pogledu nešto učini. Da se na kući, gdje je rođen postavi spomen ploča, da se ulica od gosp. Pavlata do Milanovca nazove ulicom Pavla Rohrbacher, jer samo: narod koji mrtve štuje, na prošlosti budućnosti si snuje!
SLAVA PAVLU ROHRBACHERU!
